Vijesti

Razmišljate li ikada kakav je život preko Velike bare? Mislite li da oni žive lagodan život kakav je nam je prezentiran iz pera brojnih scenarista ili je njihova borba gora nego borba nas koji rujemo put prema toliko željenoj Europi misleći da će nas to spasiti od sebe samih?

Razmišljate li ikada kakav je život preko Velike bare? Mislite li da oni žive lagodan život kakav je nam je prezentiran iz pera brojnih scenarista ili je njihova borba gora nego borba nas koji rujemo put prema toliko željenoj Europi misleći da će nas to spasiti od sebe samih? Ili možda spadate u veliku većinu Hrvata koji misle da su Amerikanci naprosto užasno glupa, umjetno stvorena nacija apsolutno ne vrijedna proučavanja, iako u biti niti jedno u životu nisu vidjeli nijednog Amerikanca, a kamoli razmijenili par riječi sa njima? Je li vas zaintrigirao početak? Moram odmah na početku reći da ovo ipak nije wannabe znanstveno – sociološka analiza niti nas Hrvata, a još manje Amerikanaca (iako je cijeli članak o njima). Dok sam ga pripremala, pomislila sam na to da ovu temu povežem sa velikom Krizom. No, činilo mi se da je to ipak preširoko, a moje kompetencije premalene za takvo nešto, iako je sigurno da se korijeni krize mogu tražiti i u fenomenu o kojem čitate. I tako se dogodilo da je članak pripremljen, a da ni sama ne znam kako da vam ga prezentiram, a još manje kako da vas zainteresiram za ovaj problem. No, evo pokušat ću jednostavnim pitanjem: Što mislite da se treba dogoditi da ostane bez onoga što imate u životu? Da si više na možete priuštit kavu u Periske, nove rebe, čizme, patike, laptop, playstation? Kako bi bilo da vaša obitelj bankrotira? Malo stariji posjetitelji ovog portala sada će se nasmijati mome neznanju, jer u biti…po hrvatskom pravu obitelj ne može bankrotirati! Ovo jer m o j pokušaj da vas zainteresiram! Kada zamislite kako bi bilo da sve izgubite, lakše ćete razumjeti tisuće američkih obitelji koji se nalaze u toj situaciji. Ovaj tekst pregled je predavanja koji je američka profesorica sa Pravnog fakulteta Sveučilišta Harvard, Elizabet Warren, održala u gostujući na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji 2007.godine, dakle prije nego što je Kriza službeno zahvatila svijet. Ova profesorica jedan je od najžešćih kritičara američke kreditne politike i velika zagovornica pomoći malom čovjeku u borbi protiv najjače kapitalističke mašinerije u svijetu – američkog gospodarsko – političkog sistema. A ovaj je članak samo jedan od niza pokušaja kojim će vas uredništvo Nasciturusa pokušati odvojiti od vaših knjiga i proširiti vam obzore na brojna životna područja, kad će vaši profesori u tome ne uspijevaju.
Ono što je znakovito za rad profesorica Warren jest da ona predviđa potpuni kolaps srednje klase u Americi, ukoliko njen državni aparat nastavi ovim putem. Tvrdi da se američko društvo sve više i više iskristaliziralo u dvije klase: siromašnu, u kojoj su pripadnici siromašne klase čiji su i roditelji tu bili i koji se nisu uspjeli uspeti, ali i veliki broj onih obitelji koji se nisu uspjeli održati u srednjoj klasi, a čiji su roditelji tamo pripadali 70tih godina prošlog stoljeća. Sa druge strane nalazi se viša klasa: oni koji su bogati i oni koji nisu bankrotirali. Čini vam se malo pretenciozno one koji nisu bankrotirali smatrati bogatima? Čini se ipak, to sve više postaje američka stvarnost. No, pogledajmo kako je Warren došla do ovoga zaključka.
Predavajući, između ostaloga, pravo bankrota, ova je profesorica jednom krenula u istraživanje uzroka bankrota u američkoj srednjoj klasi sa namjerom da raskrinka te lijene, nesposobne ljude koji su samo nagomilali dugove nerazumnim trošenjem, prevelikim snovima, a sada žele da ih porezni obveznici iz toga izvače. I tako se naša profesorica našla u situaciji da je, kao i ogroman broj osoba, uvidjela koliko je njeno razmišljanje utemeljeno na predrasudama i koliko je u biti bila u krivu.
No, pođimo od početka. Da bi nam pokazala kako je došla do te spoznaje, odvela nas je u 1970. gdje se, po njenim riječima, dogodila najveća ekonomska promjena u drugoj polovici 20.stoljeća: majke su ušle na tržište radne snage sa punim radnim vremenom. To je imalo značajnu posljedicu: obitelj koja je prije imala jedan, sada odjednom ima dva dohotka (plaće). Pa to je super, zar ne? Tako je i ona pomislila i pretpostavila da bi obitelji 2003. trebale imati daleko više novca. No, prevarila se. Naime, prema podacima koje je prikupila u radu, obitelji sa jednim dohotkom iz 1970. odvajale su 11% svog dohotka na štednju. Moderne obitelji nisu uspijevale uštedjeti ništa. Dapače, ne samo da nisu štedjele, nego su se našle u dugu uzrokovanom kreditnim karticama na čije je otplaćivanje odlazilo 15% mjesečnog dohotka! Znači, moderna je obitelj potrošila: dvostruko veći dohodak, 11% štednje i 15% otišla u dug. I onda si je ona, naravno, postavila pitanje: Na što odlazi novac? Vjerovali ili ne, tu je u punom smislu na svjetlo došao izričaj: Big brother te gleda! Naime, otkrila je da Federalna vlada ima podatke o svemu što Amerikanci kupuju i to preko 100 godina unazad! I tako je počela uspoređivati izdatke za odjeću, hranu, kućanske aparate i automobile, jer je bila pod predrasudom da ljudi naprosto previše troše i da ih je konzumerizam izjeo. Rezultati su bili šokantni: na svaku od ovih stavki trošilo se daleko manje nego prije trideset godina (pri čemu je u račun ukalkulirana inflacija)! Naprimjer, za odjeću moderni Amerikanci troše 32% manje novca nego prije 30 godina!Tada je počela dublje čeprkati, a iščeprkala je ovo: računi za kredit za kuću porasli su za 76%, za zdravstveno osiguranje 74%, za poreze 25%, skrb za djecu 100% a automobile 53%. Profesorica Warren primijetila je tri zanimljive stvari: prvo: pošto je majka radila, više nije imao tko skrbiti za djecu, što je nužno stvorilo potpuno novi trošak skrbi za djecu, drugo: izdaci za zdravstveno osiguranje povećali su se basnoslovno, a sve više Amerikanaca ne dobiva dostatnu zdravstvenu njegu i treće: automobili se pojavljuju u obe grupe. Ipak, objašnjenje je jednostavno: izdatci za automobila jeftiniji su jer se automobil koristi u prosjeku dvije godine duže nego prije, a troškovi popravka značajno su opali, međutim, majka koja radi zahtjeva i prijevoz do posla, prijevoz do trgovine, bolnice i obitelji su odjednom potrebna dva automobila. Ono što je dodatno opterećivalo obitelj sa dva dohotka bila je činjenica da izdaci koji su se smanjili nisu bili fiksni i ukoliko se obitelj našla u novčanim problemima, mogla ih je lako smanjiti. Nažalost, tako nije sa ratom kredita, zdravstvenog osiguranja ili poreza. No, tereti za modernu obitelj tu na prestaju: ona primjećuje da obitelj iz 70. ima „skriveni resurs“ – dodatnog člana obitelji koji može izaći na tržište rada. Naime, ukoliko se otac, koji je u pravilu radio, razbilo ili umro, majka bi se zaposlila i obitelj je i dalje imala onoliko koliko u prije: jedan dohodak. Danas, ukoliko se itko od majke ili oca razbili, obitelj sa dva dohotka postaje obitelj sa jednim i više nije u mogućnosti da plaća sve ono što mora platiti. No, ni tu nije kraj novim teretima. Naime, američko zdravstveno osiguranje usvojilo je novu paradigmu: Što prije, što bolesnije! Evo kratko objašnjenje genijalne paradigme: prije 30 godina majka ja nakon porođaja imala pravo u bolnici besplatno ostati 5 dana. Moderna majka ima 24 sata. Sistem je jednostavan: operiraj i potari! Naime, teret post-operativne skrbi, osiguravajuće kuće prebacile su sa bolnica na obitelj kako bi se uštedjelo što više novca. Ukoliko itko u obitelji postane bolestan, majka izostaje sa posla da bi skrbila o njemu sve dok ne ostane bez posla. I tako se obitelj hrva sa sustavom koji postaje još gori kad bude potrebno djecu ubaciti u obrazovni sustav. E, tu stvari postaju još zanimljivije! Prije 30 godina Amerikanci su smatrali da je završena srednje škola dovoljna za opstanak u srednjoj klasi. Danas, dva puta više Amerikanaca smatra da je slijetanje na mjesec lažirano, nego što ih misli da se u srednjoj klasi može opstati sa sveučilišnom diplomom! Što to znači za obitelj sa djecom? Ne samo da moraju dodatno platiti dječju vrtić što prijašnje obitelji nisu morale, nego moraju platiti još i 4 godine sveučilišta! A zanimljive su i cijene tog obrazovanja. Državni dječji vrtić i Chicagu košta dva puta više nego Sveučilište u Illinoisu!
I tako nas ova profesorica polako vodi prema zaključku: tri su glavna uzroka bankrota obitelji u Americi:
1. Gubitak posla najmanje jednog člana obitelji
2. Zdravstveni problem u obitelji
3. Raspad obitelji: bilo smrt ili razvod
90% obitelji koje su na sudu zatražile da ih se proglase bankrotiranim imale su najmanje jednu od ovih okolnosti, 50% našlo se u dvije, a 20% bilo je suočeno sa sve tri! Stoga profesorica zaključuje: oni koji imaju sreću da izbjegnu ove životne nevolje postaju dio bogatije klase, a oni koji bankrotiraju propadaju u siromašnu klasu i tako, malo po malo, dolazi do erozije srednje klase u Americi koja se dijeli na dva sve više udaljena pola.
Ono što mene najviše brine je jedan globalni trend slijepog kopiranja Amerike. Dok budete sve više učili ove mrske pravne predmete, primjećivat ćete sve veći utjecaj američkog prava ( najveći u KPPu kojeg ćemo svi ubrzo osjetiti). O utjecaju kojeg mali i veliki ekrani, uključujući brzi Internet imaju na naš svakodnevni život izlišno je uopće govoriti. Kuda idemo? Što za mene znače sve one stvari koji si sada mogu priuštiti, što je za mene život kojeg vodim? Postoji li šansa da se, uskoro, i mi suočimo sa ovakvim problemima? Vjerujem da da. Već sada sve više i više plaćamo za fakultete. Američki model. Sve je više i više privatnih zdravstvenih osiguravajućih kuća. Američki model. Plaćamo skoro sve bolničke usluge. Američki model. Tko kaže da nam i obitelji uskoro neće financijski propadati po američkom modelu?

Snimku predavanja profesorice Warren možete pogledati klikom na sljedeći link:
http://www.youtube.com/watch?v=akVL7QY0S8A

*“Zamka dvaju dohodaka“ prijevod je naslova knjige profesorice Warren koju je ona napisala upravo o ovoj temi.

By astraea